Ukoliko ste pročitali naslov i pomislili da je pretenciozan – potpuno ste u pravu. Neću ni pokušati da osporim da je to utisak koji često, mi pripadnici generacije Zed, umemo da ostavimo.

Doduše, bez želje da se pravdam, ovaj naslov sada zaista nema tu nameru.

Sa druge strane, ako ste na ovaj tekst kliknuli sa ciljem da dođete do definitivnih odgovora ili da odgovore na svoja pitanja pronađete kroz neke stručne formulacije (što bi bilo izrazito teško, složićete se, jer smo ipak gen Zed) – moraću da vas razočaram. U stvari, iz moje perspektive, zadatak ovog teksta jeste da pomogne boljem razumevanju razmišljanja, shvatanja društva, radnog okruženja i naše industrije iz ugla jednog gen Zeda.

Čineći grupu ljudi rođenih sredinom 90-tih sve do ranih 2010-tih, mi, pripadnici ove generacije, globalno ulazimo u godine kada mnogi od nas postaju deo različitih industrija.
To znači da time dolazi i do stvaranja kontakta sa drugim kolegama koji su često zbunjeni našom pojavom (umereniji izraz za potpuno čuđenje ničim izazvanom količinom energije čak i nakon neprospavane noći).

Istine radi, trebamo i mi njih razumeti jer nije lako odgonetnuti šta sve prolazi kroz glavu jednog gen Zeda u toku običnog dana. Često zbunjeni našom dinamičnom generacijom i neretko vrlo oprezni prema upoznavanju, naše kolege kao da zamagljuju činjenicu da će nas, prirodno, svakog trenutka biti sve više na različitim mestima (na prvu pomisao, mnogima jeziva činjenica, verujem).

Ono što se uglavnom ističe kao prva i glavna karakteristika generacije Zed jeste to da smo mi prva, potpuno digitalna generacija. Rođeni u doba interneta, jednostavno rečeno – mi ne poznajemo svet bez njegove upotrebe i ne možemo ni da ga zamislimo (iskreno, baš, baš nam je teško i da zamislimo koliko je strašno bilo voditi život bez uvida u to gde vam se u svakom trenutku provode prijatelji).

Ali, ako i jedina stvar oko koje ste se iznenadili nije ta što nam je svet bez ovakve tehnologije nezamisliv ili što se u poslednje vreme češće okrećete oko sebe na svom radnom mestu i zapitate „otkud odjednom toliko dece oko mene?“, to je i zato što moć generacije Zed nije samo u tome što je digitalno pismena doslovno od rođenja, nego i to što je vremenom postala najmnogoljudnija generacija sveta.

Čineći čak 32% svetske populacije i skoro 40% aktivne radne snage, gen Zederi više nisu oni apstraktni mladi ljudi koji tek počinju da rade, koji tek treba da postanu ciljne grupe ili koji će tek određivati pravac u kom svet ide. Mi predstavljamo sadašnje radnike, sadašnje ciljne grupe i sada određujemo najnovije trendove.

U biti slobodni, u razgovorima direktni, željni promena i oslobođeni konvencija. To su samo neke od karakteristika kroz koje nas drugi vide (naravno, mi nemamo ništa protiv).
Da li svaka generacija ima neki svoj identitet (obično suprotan od prethodnog) ili ovo predstavlja posledicu pojedinih istorijskih dešavanja koje su oblikovale našu generaciju, jeste kompleksno pitanje koje bih ostavio svojim starijim kolegama sociolozima da tumače, ali ono što je sigurno jeste to da ljuljamo temelje dosadašnjih paradigmi života i poslovanja.

Za sebe bismo, u nekom međugeneracijskom jazu između nas i starijih kolega (sa planete), rekli da – gledamo drugačije, živimo drugačije i razumemo drugačije. Ovo mišljenje je, pak, potpuno oslobođeno našeg, često snobovskog gledišta da je to ujedno i bolje. Mi ne mislimo da je bolje, ali radimo na jedini način nama smislen. Naš način.

Naš odnos prema poslu je drugačiji. Skoro toliko da se neretko naše starije kolege slatko nasmeju našim poslovnim idejama, smatrajući ih ambicioznim zabludama u koje veruje naša generacija. Rasli uz roditelje skromnih ambicija (kulturan naziv za ispiranje mozga pričanjem da je nešto nemoguće), a i sami deo vremena velikih ekonomskih trzavica (mnogi teoretičari ovde misle na završne godine 20. veka i period velike recesije 2008.), mi ne poznajemo mirno okruženje poslovnih prilika. Na ovo (zapravo) može da se gleda jedino kao na dobru stvar. Upravo zbog toga što nam je od tolike repeticije reč nemoguće izgubila značenje, za razliku od prilika u kojima bi nam takvo gledanje verovatno bilo usađeno. Prosto – mi ne razumemo taj jezik, mi ne pričamo istim jezikom.

Upravo zato bih se usudio da kažem, da zbog toga što smo odrastali uz različite turbulencije ne znamo za drugačije, pa tražimo više od stabilnog posla (možda tražimo i potpuno suprotno). Mi tražimo dinamiku. Tražimo kretanje, slobodne ruke i učenje.

Jedno je sigurno – neko pravilo postoji. O tome govori i lakoća sa kojom prelećemo kontinente, menjamo države i posećujemo gradove. Dok smo za prijatelje jako vezani, za poslove nismo.

Internet je od sveta stvorio globalno selo. Ako nama nije nezamislivo (a po najmanje teško) da menjamo kontinente, države i sklapamo poznanstva širom sveta, kako bi onda uopšte bilo čudno to što menjamo radna mesta i to još u istom gradu? Pa to je u ovom globalnom selu (nekadašnjem velikom svetu) kao da ste skoknuli do komšije.

Zbog svoje ljubavi prema putovanjima, najviše volimo da kažemo da smo mi kao putnici u potrazi za najboljom destinacijom. Zadržava nas okruženje. Slobodno i dinamično.
Tražimo okruženje u kome možemo da napredujemo i da damo svoj konkretni doprinos.

Odavno konstatovana postojanost je da je ekspanzija društvenih mreža promenila način komunikacije. Osim što predstavljaju jedan od glavnih poligona za izražavanje velikog broja nas, generaciji Zed ovo je postao i dominantan izvor informisanja. Nema tih novina i portala koji mogu brže preneti informacije od Tvitera, nema tog brenda koji svoju robu ne plasira na Instagram izlogu i nema tog influensera koji se nije povinovao pravilima TikToka. U okeanu sadržaja naša pažnja se smanjuje. To je i zato što brzo selektujemo sadržaj koji nas zaista zanima. A ono što nas zanima jeste originalnost i autentičnost.

Da li je to zato što nas od rođenja zapljuskuju svetla velikih, šarenolikih reklama ili to što nam je svaka svetska kampanja zapravo ispred nosa, ne znam, ali kod nas „već viđeno“ ne može da prođe. Posebno mesto za našim stolom u razgovorima zauzimaju i oni sadržaji koji se nalaze na „ivici“. Na ivici neukusa, ivici pristojnosti, ivici intrige. Volimo ono što se poigrava i što drma ustaljene oblike komunikacije. Takav je i naš humor – provokativan, nekada neumesan, na granici.

Svakako, mi smo daleko od svakodnevnih konvencija.

Možda vam nećemo persirati ali ćemo vas itekako poštovati ako sa vama sednemo na piće.
Možda vam nećemo delovati zahvalno ali ćemo itekako znati to da cenimo i pokažemo.
Takođe, baš u skladu sa svim ovim postojanostima, nimalo surovo nije i ako kažemo da brendovi koji ne budu uspeli da se ukače na promene koje zahtevaju i diktiraju gen Zederi – biće zauvek zaboravljeni.

*posvećeno mojim Zederima, kolegama i porodici.